950 godina kulture

Jadranskim su gradovima urbanističke brazde povučene gotovo redom u antičko vrijeme: dovoljno je sjetiti se Poreča, Pule, Zadra, Trogira, Splita, Cavtata. Šibenik je drukčiji. Prometnuo se u gradsko naselje usred srednjega vijeka, doduše u kraju kojem nije nedostajalo stare povijesti. U radijusu od petnaestak kilometara od današnjega središta grada nalaze se poznati lokaliteti poput Skradina (slavna liburnska Scardona), Danila (antički Rider) i Koprna, koje je bilo u delmatskome području. Srednjovjekovni će se Šibenčani, doduše, pozivati na „Plinijev“ Siccum, pa i na kasnoantičku biskupiju u nedalekom Morinju. Na mjestu današnje šibenske tvrđave sv. Mihovila nalazio se ranobizantski kastrum. Uzvodno na rijeci Krki nalazio se Burnum (Ivoševci kraj Kistanja), jedan od dva (uz Gardun kod Trilja na Cetini) stalna logora rimskih legija.

Sama (hidro)geografija grada, na ušću Krke u Jadran, u zaljevu zaštićenu kanalom, poslije i tvrđavom sv. Nikole, pa i otocima Prvićem i Zlarinom – da spomenemo samo prva dva u niski – ukazuje i na posebnost te ljepotu krajolika, istodobno i stratešku važnost kraja. Uz tri kopnene tvrđave (Sv. Mihovila, Sv. Ivana i Barone), ova na otočiću, Sv. Nikole, koju su projektirali inženjeri Michele i Giangirolamo Sanmicheli, upisana je 2017. i na listu UNESCO-ove baštine, kao jedna u mreži mletačkih fortifikacija. Na istoj je listi i šibenska katedrala sv. Jakova (15–16. st.), među najoriginalnijim ostvarenjima jadranske umjetnosti toga razdoblja, obilježena sjajnim zamislima Jurja Dalmatinca i Nikole Firentinca.

Negdje na pola puta između druga dva slavna dalmatinska grada, Splita i Zadra, smjestio se Šibenik. Za razliku od antičkim referencijama bogata dva „starija brata“, Šibenik se prvi put spominje tek u jedanaestome stoljeću, u ispravi hrvatskoga kralja Petra Krešimira IV, načinjenoj upravo u tomu gradu 1066. Točno devet i pol stoljeća nakon toga datuma organiziran je svečani znanstveni skup, u zajedničkoj organizaciji Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Grada Šibenika i Muzeja grada Šibenika, iz kojega je proistekla i ova vrijedna publikacija.

Recentna istraživanja

Šibenik od prvog spomena, zbornik radova sa znanstvenoga skupa 950 godina od prvog spomena Šibenika, održana 2016, izišao je potkraj 2018. u suradnji Muzeja grada Šibenika i Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, a uredništvo potpisuje Iva Kurelac. Ovakve prigode, da podsjetimo, nisu vrijeme sintetskih radova o svim najvažnijim trenucima slavne povijesti grada, pa je tako i ova sjajna knjiga kolaž 28 znanstvenih radova – recentnih istraživanja vrsnih povjesničara kulture, umjetnosti i znanosti. Dodajmo da je riječ o izdanju kojim je uspostavljen kontinuitet edicije čije je objavljivanje započelo s prvim spomen zbornikom o 900. obljetnici grada Šibenika.

Faksimil darovnice kralja Petra Krešimira IV. samostanu sv. Marije u Zadru, 25. prosinca 1066. u Šibeniku. Kartular Sv. Marije u Zadru

Urednički kolegij sačinili su Iva Kurelac, Gojko Lambaša i Ivica Poljičak, a publikaciju su recenzirali Igor Fisković i Irena Benyovsky Latin. Sam je zbornik podijeljen na šest tematskih cjelina. Autori priloga o antičkoj i ranokršćanskoj povijesti su Dražen Maršić, Nenad Cambi i Ante Uglešić, a riječ je o arheološkim nalazima s lokaliteta Ridera i Koprno te najstarijim kršćanskim tragovima sa šibenskoga prostora. Srednjovjekovnim temama posvetili su radove Nadia Togni, Tomislav Galović, Ante Birin, Krešimir Kužić, Zoran Ladić, Goran Budeč i Ante Gulin, redom o šibenskoj Velikoj Bibliji, kartularu Libellus Policorion, samostanu Sv. Spasa, šibenskom hodočasniku na Sinaju, hospitalima i leprozorijima kasnoga srednjeg vijeka, odjeći u kasnosrednjovjekovnom Šibeniku te javnoj vjeri i službi pristava.

Ranonovovjekovne teme obradili su Iva Kurelac, Kristijan Juran, Lovorka Čoralić i Nikola Markulin te Tamara Tvrtković, naime, Status animarum Bartolomeja Ostojčića, trgovce, pomorce obrtnike i medicinske djelatnike, zapovjednika mletačkih postrojbi Mihovila Zavorovića te Laudatio urbis. Modernu su povijest analizirali Mario Jareb, Nikica Barić, Stipe Kljaić, Ante Nazor i Ivan Radoš, redom o talijanskoj upravi 1941–1943, Velikoj župi Bribir i Sidraga u istom razdoblju, životima i sudbinama intelektualaca nakon 1945. te napadu JNA na grad 1991.

Umjetničkoj baštini priloge su posvetili Emil Hilje, Meri Zornija, Flora Turner-Vučetić, Radoslav Tomić te Predrag Marković, redom o slikaru Dujmu Vučkoviću, šibenskom opusu Nikole Firentinca, opusu majstora Fortezze Šibenčanina, slikaru Angelu Manciniju te obnovi katedrale sv. Jakova u 19. stoljeću. Cjelinu o prirodnoj, književnoj i znanstvenoj baštini prilozima su obogatili Borna Fuerst-Bjeliš i Jadran Kale, Drago Marguš, Josip Lisac, Marinko Šišak, Žarko Dadić i Marijana Borić, pišući o povijesnoj dinamici kulturnih krajolika, Skradinskom buku, govorima, filologiji i književnosti šibenskoga područja, Šibeniku u engleskim putopisima 19. stoljeća te doprinosu Šibenika hrvatskoj kulturnoj i znanstvenoj povijesti. Naposljetku, treba pripomenuti i da je grafičko oblikovanje ovog krasnog izdanja (tvrde korice, 28 cm hrbat, 606 str.) načinio Ante Filipović Grčić.

Rasadište humanizma

Jedva je moguće ukratko spomenuti povijesne repere koje je potrebno poznavati da bi se svi ovi specijalizirani prilozi mogli iščitati u jasnom kontekstu. Iste one godine 1066. kada kralj Petar Krešimir IV. boravi u gradu, spominje se i prvi župan iz bribirskoga roda koji će od 14. stoljeća biti poznatije pod imenom knezova (i banova) Šubića. Bribirci su u 13. stoljeću bili knezovi i Šibenika i Trogira i Splita, a njihov se utjecaj prostirao ne samo u zaleđe tih gradova nego i sjevernije po hrvatskim i bosanskim zemljama. U to vrijeme papa Bonifacije VIII. (čiji je kapelan bio šibenski franjevac) „otkida“ Šibenik iz trogirske crkvene jurisdikcije te ga 1298. uzdiže u status biskupskoga središta. O posljednjoj je velikoj (700) obljetnici toga događaja tiskan i prigodni zbornik, Sedam stoljeća šibenske biskupije (Šibenik, 2001).

Šibenik je u suton srednjega vijeka i na ulasku u novi vijek istaknuto humanističko središte – spomenimo samo pjesnika Jurja Šižgorića (o. 1445–1509), diplomata Antuna Vrančića (1504–1573) i njegova nećaka, izumitelja i polihistora Fausta (1551–1617), povjesničara Dinka Zavorovića (1540–1608). Istodobno, sredinom 16. stoljeća, prema pisanju sindika Giana Battiste Giustiniana, Šibenik sa svojim kotarom sa 8200 žitelja nadvisuje druga dva grada, Zadar (više od 6500) i Split (više od 3000 duša). Dakako, epidemije kuge i ratovi s Turcima, koji su bili zauzeli zaleđa svih triju gradova, bitno su utjecale na dramatične fluktuacije tih brojeva. Koliki god bili kontrasti tijekom čitave povijesti, čak i otvorene netrpeljivosti, dalmatinski gradovi nisu mogli bez zaleđa, koje ih je hranilo i živeži i trgovačkom robom te, još i ponajviše, ljudima. Ratovima i epidemijama često depopulirani gradovi opet bi se podizali zahvaljujući upravo zaleđu, koje je bilo svojevrstan rezervoar ljudi, ali i ovaca i konja.

Povijesni Šibenik nipošto nije ostao u sjeni većih dalmatinskih gradova. Valjda je, kako i priliči najmlađima, razigranošću (kako svoje obale tako i svoga puka) i dovitljivošću postao što ljepotom što znamenitošću ravan drugim slavnim našim primorskim urbanim središtima. Hrvatski grad koji (jedini) u svojoj čuvenoj proslavi slavi saturnalije (17. prosinca) u svojem je imaginariju sjedinio i antiku i srednji vijek, kopno i otoke, kamen i more. Godine 1910, o prolasku slavnoga Halleyjeva kometa, šibenskom je Poljanom odjekivala gradska fešta. Dok su zagrebačke i svjetske novine raspršivale oblake sumnje u zlokobnost svemirske pojave, u Šibeniku se slavio život. Nadamo se da će se isto tako slaviti i 2061, o ponovnom povratku kometa, a potom i 2066, o okrugloj, tisućitoj obljetnici prvoga spomena grada.